• logo
  • osnovna stranica

    • Kantonalni sud u Goraždu

    Idi na sadržaj
    BosanskiHrvatskiSrpskiСрпскиEnglish


  • Napredna pretraga


  • Napredna pretraga
  • Sudska odluke
  • Građanska i privredna oblast
  • Radno pravo

    • Presuda 45 0 Rs 045217 24 Rsž

    24.04.2025.

    BOSNA I HERCEGOVINA

    FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

    BOSANSKO-PODRINJSKI KANTON GORAŽDE

    KANTONALNI SUD U GORAŽDU

    Broj: 45 0 Rs 045217 24 Rsž

    Goražde, 13.03.2024. godine

     

     

    Kantonalni sud u Goraždu, u vijeću sastavljenom od sudija: Đajić Tanje, predsjednice vijeća, Bičo Edina i Bjelović Milijane, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B.E., iz G., ul. ..., Š.K. iz G., ul. ..., S.E. iz G., ul. ... i H.Z. iz G., ul. ..., zastupanih po punomoćniku Plećan Asifu, advokatu iz Sarajeva, protiv tuženog „TVC“ d.o.o. Goražde, sa sjedištem u Goraždu u ul. Čajnička bb, zastupanog po punomoćnici Čelik Sabini, advokatici iz Sarajeva, radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu i potraživanja iz radnog odnosa, vrijednost spora 10.500,00 KM, rješavajući o žalbi tuženog izjavljenoj na  presudu Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 Rs 045217 23 Rs, od 23.01.2024. godine, u  sjednici vijeća  održanoj dana 13.03.2024. godine, donio je

     

    PRESUDU

               

    Žalba tužeog se u cijelosti usvaja, presuda Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 Rs 045217 23 Rs, od 23.01.2024. godine, se preinačava na način da se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

     

    „I Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni status  tužitelja B.E. na poslovima Varioc ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 10.11.2022. godine,  sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da tužitelju B.E. isplati na ime neisplaćenih naknada plaća za mjesec novembar 2022. godine iznos od 109,08 KM, sa zakonskom kamatom počev od 11.11.2022. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za tužitelja B.E. uplati obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 10.11.2022. godine, u iznosu od 38,88 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    II Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni status tužitelja Š.K. na poslovima Magacioner ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 31.03.2023. godine, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da tužitelju Š.K. isplati na ime neisplaćenih naknada plaća za mjesec novembar 2022. godine iznos od 592,80 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec decembar 2022. godine iznos od 815,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2023. godine pa do isplate, za mjesec januar 2023. godine iznos od 815,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.02.2023. godine pa do isplate, za mjesec februar 2023. godine iznos od 815,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2023. godine pa do isplate, za mjesec mart 2023. godine iznos od 815,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.04.2023. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za tužitelja Š.K. uplati  obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 31.03.2023. godine, u iznosu od 1.348,17 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    III Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022. godine, donesene od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni status tužitelja S.E. na poslovima PR-odnosi sa javnošću ili druge odgovarajuće poslove, počev od 08.11.2022. godine pa nadalje, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da tužitelju S.E. isplati na ime neisplaćenih naknada plaća za mjesec novembar 2022. godine iznos od 1.519,06 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec decembar 2022. godine iznos od 2.224,32 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.01.2023. godine, pa do isplate, za mjesec januar 2023. godine iznos od 2.224,32 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.02.2023. godine, pa do isplate, za mjesec februar 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2023. godine pa do isplate, za mjesec mart 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.04.2023. godine pa do isplate, za mjesec april 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.05.2023. godine pa do isplate, za mjesec maj 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.06.2023. godine pa do isplate, za mjesec juni 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2023. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za tužitelja S.E. uplati obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 30.06.2023. godine, u iznosu od 6.174,80 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    IV Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni status  tužitelja H.Z. na poslovima Operater na farbanju ili druge odgovarajuće poslove, počev od 08.11.2022. godine do 30.11.2022. godine, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da tužitelju H.Z. isplati na ime neisplaćenih naknada plaća sa naknadom za minuli rad za mjesec novembar 2022. godine iznos od 581,76 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.12.2022. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za tužitelja H.Z. uplati obavezne  doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 30.11.2022. godine, u iznosu od 207,36 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    V Obavezuje se tuženi da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.860,40 KM, u roku od 15 dana“.

     

    Obavezuju se tužitelja da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.001,40 KM, u roku od 15 dana.

     

    Obrazloženje

     

    Presudom Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 Rs 045217 23 Rs, od 23.01.2024. godine, tačkom I izreke poništeno je kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni status tužitelja B.E. na poslovima Varioc ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 10.11.2022. godine, da mu isplati na ime neisplaćenih naknada plaća za mjesec novembar 2022. godine iznos od 109,08 KM, sa zakonskom kamatom počev od 11.11.2022. godine, pa do isplate, te da za njega uplati obavezne doprinose za PIO za period od 08.11.2022. godine do 10.11.2022. godine,  u iznosu od 38,88 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    Tačkom II izreke poništeno je kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te je naloženo tuženom da uspostavi radnopravni status  tužitelja Š.K. na poslovima Magacioner ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 31.03.2023. godine, te da mu isplati na ime neisplaćenih naknada plaća za mjesec novembar 2022. godine iznos od 592,80 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec decembar 2022. godine iznos od 815,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2023. godine pa do isplate, za mjesec januar 2023.godine iznos od 815,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.02.2023.godine pa do isplate, za mjesec februar 2023.godine iznos od 815,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2023.godine pa do isplate, za mjesec mart 2023. godine iznos od 815,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.04.2023. godine pa do isplate, te da uplati obavezne doprinose za PIO za period od 08.11.2022. godine do 31.03.2023. godine, u iznosu od 1.348,17 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    Tačkom III izreke poništeno je kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te je naloženo tuženom da uspostavi radnopravni status  tužitelja S.E. na poslovima PR-odnosi sa javnošću ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine pa nadalje, da mu isplati na ime neisplaćenih naknada plaća za mjesec novembar 2022. godine iznos od 1.519,06 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec decembar 2022. godine iznos od 2.224,32 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.01.2023. godine, pa do isplate, za mjesec januar 2023. godine iznos od 2.224,32 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.02.2023. godine, pa do isplate, za mjesec februar 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2023. godine pa do isplate, za mjesec mart 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.04.2023. godine pa do isplate, za mjesec april 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.05.2023. godine pa do isplate, za mjesec maj 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.06.2023. godine pa do isplate, za mjesec juni 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2023. godine pa do isplate, te da uplati obavezne doprinose za PIO za period od 08.11.2022. godine do 30.06.2023. godine, u iznosu od 6.174,80 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    Tačkom IV izreke poništeno je kao protivzakonito Rješenje otkazu ugovora o radu od 25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te je nalaženo tuženom da uspostavi radnopravni status  tužitelja H.Z. na poslovima Operater na farbanju ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 30.11.2022. godine, da mu isplati na ime neisplaćenih naknada plaća sa naknadom za minuli rad za mjesec novembar 2022. godine iznos od 581,76 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.12.2022. godine, pa do isplate, te da uplati obavezne doprinose za PIO za period od 08.11.2022. godine do 30.11.2022. godine, u iznosu od 207,36 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    Tačkom V i VI izreke obavezan je tuženi da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.860,40 KM, u roku od 15 dana, dok je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu od 2.422,01 KM odbijen kao neosnovan.

     

    Blagovremeno izjavljenom žalbom, ovu presudu pobija tuženi zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da drugostepeni sud žalbu uvaži, preinači prvostepenu presudu na način da tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan, uz obavezu tužitelja da tuženom naknade troškove parničnog postupka.

     

    U žalbi navodi da je sud povrijedio pravila parničnog postupka kada je zaključio da je tuženi bio obavezan da tužiteljima ponudi radno mjesto referenta prodaje, obzirom da je za navedeno radno mjesto propisana SSS. Smatra da je sud povrijedio diskreciono pravo tuženog da odredi kvalifikacije i vještine koje zaposlenik treba da ima za određeno radno mjesto, odnosno da je time prekoračio granice ispitivanja tužbenog zahtjeva. Ističe da je sud propustio cijeniti materijalne dokaze iz kojih proizlazi da je primljeni zaposlenik po kvalifikaciji ekonomski tehničar, dok su tužitelji drugačijih zanimanja, te pri tome nisu prihvatili ponudu za posao koju im je tuženi dostavio, odnosno da nisu željeli da se vrate na posao. Ističe da kršenje prava prioriteta na zapošljavanje nije okolnost koja otkaz ugovora o radu čini nezakonitim, već se radi o prekršaju na osnovu odredaba iz člana 171. stav 1. tačka 58. Zakona o radu. Ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je neosnovano stavio na teret obavezu tuženom da donosi akt iz člana 109. i 110. Zakona o radu, obzirom da tuženi nije bio dužan da prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu vrši konsultacije sa vijećem zaposlenika i sindikatom, a što je suprotno mišljenju datom od strane Federalnog ministarstva rada i socijalne politike. Smatra da je sud neosnovano zaključio da je u konkretnoj ekonomskoj situaciji tuženi mogao tužitelje da zaposli na druge poslove ili vrši njihovu prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju za druge poslove, obzirom da bi u takvoj situaciji bio u obavezi da otpusti neke druge zaposlenike i zaposli tužitelje na njihova radna mjesta. Ističe da je sud povrijedio odredbe parničnog postupka kada je zaključio da je teret dokazivanja na tuženom da nije bio u mogućnosti zaposliti tužitelje na drugom radnom mjestu, odnosno da ih nije mogao prekvalifikovati ili dokvalifikovati, obzirom da se radi o negativnoj činjenici, zbog čega smatra da je teret takvog dokazivanja bio na tužiteljima, koji su morali dokazati da je postojalo radno mjesto na koje ih tuženi može zaposliti.

     

    Tužitelji nisu dostavili odgovor na žalbu.

     

    Pošto je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (Službene novine Federacije BiH, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) drugostepeni sud je zaključio slijedeće:

     

    Žalba je osnovana.

     

    Predmet spora je tužbeni zahtjev za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu koju je tuženi donio za tužitelje, sa zahtjevom da tuženi tužiteljima uspostavi radno pravni status od dana otkaza ugovora o radu do isteka ugovora o radu na određeno vrijeme, te da im isplati mjesečne plaće koje bi ostvarili u tom periodu, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, kao i da za navedeni period uplati obavezne doprinose za PIO za tužitelje, uz obavezu naknade troškova postupka.

     

    Prvostepeni sud je na osnovu materijalnih dokaza i iskaza tužitelja našao nespornim da su tužitelji bili zaposleni kod tuženog po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme koji je trajao do 10.11.2022. godine za prvotužitelja, do 12.04.2023. godine za drugotužitelja, do 30.11.2022. godine za četvrtotužitelja, odnosno na neodređeno vrijeme za trećetužitelja, da su isti otkazani iz ekonomskih i organizacionih razloga dana 25.10.2022. godine, da su tužitelji putem punomoćnika dostavili tuženom zahtjeve za zaštitu i ostvarivanje prava iz radnog odnosa, a koje je tuženi odbio kao neosnovane svojim odgovorima od 22.12.2022. godine.

     

    Nesporno je da je trećetužitelju rješenjem nadležnog organa od 29.09.2020. godine priznato pravo lica sa invaliditetom IV grupe, 80% kao civilnoj žrtvi rata sa pravom na ličnu invalidninu u visini od 60,20 KM, kao i da je u vremenskom periodu od 07.11.2022. do 14.11.2022. godine privremeno bio spriječen za obavljanje poslova radnog mjesta a zbog povrede na radu. Nesporno je i da je tuženi istovremeno donio odluku o otkazu ugovora o radu više od peterice zaposlenika i to iz ekonomskih i organizacionih razloga, da je dana 03.04.2023. godine dostavio ponudu za zaključenje ugovora o radu na određeno vrijeme u trajanju od jednog mjeseca bivšoj zaposlenici K.A., da je u periodu od otkaza ugovora o radu do izdavanja informacije od strane Porezne uprave F BiH, KU u Goraždu od 20.10.2023. godine, imao zaposlenih 122 radnika, te da je nakon 25.10.2022. godine angažovao 28 zaposlenika od kojih dva zaposlenika sa VSS na mjestu referenta za praćenje neželjenih dejstava medicinskih sredstava, i to dipl. medicinar zdravstvene njege, sa početkom rada od 01.12.2022. godine i 06.03.2023. godine. Pored ovoga, tuženi je angažovao i rukovodioca službe za opšte, pravne, kadrovske poslove i upravljanje ljudskim resursima sa VSS sa početkom rada od 03.05.2023. godine. Nadalje, tuženi je angažovao jednog zaposlenika na mjestu referenta prodaje sa SSS – ekonomski tehničar sa početkom rada od 23.01.2023. godine, jednog zaposlenika na mjestu higijeničara sa OŠ sa početkom rada od 27.01.2023. godine, četiri zavarivača i šest radnika mašinske obrade sa početkom rana od 18.04.2023. godine, jednog zavarivača, pet sastavljača metalnih dijelova, jednog zavarivača robota, tri radnika mašinske obrade, dva operatera na farbanju, sa početkom rada 01.05.2023. godine, kao i jednog zavarivača sa početkom rada od 08.05.2023. godine, svi sa SSS. Od 14.05.2023. godine angažovan je i operater za unos podataka sa VSS. Nesporno je da su na osnovu Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 14.10.2022. godine kod tuženog predviđena radna mjesta referent nabavke SSS/VSS sa strukom društveni/tehnički smjer, 1 izvršilac, radnik na održavanju SSS sa strukom društveni/tehnički smjer, 1 izvršilac, radnik u proizvodnji NK/SSS bez određene struke, 43 izvršioca. Sud je našao nespornim i da je tuženi dana 14.10.2023. godine donio odluku o optimizaciji kadrovske strukture u cilju finansijske održivosti i ekonomskog oporavka, zbog čega je odlučeno da se ukida odjel kadrovske službe i odjel PR, kao i da se smanjuje broj radnika u odjelu proizvodnje, kao i radnik na poziciji referenta nabavke. Sud je našao da tuženi prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljima nije donio poseban pisani akt iz člana 110. Zakona o radu. Nesporno je da je tuženi, dana 17.03.2023. godine, uputio poziv tužiteljima, izuzimajući trećetužitelja, da im je ponudio probni ugovor na mjesec dana uz neto plaću od 596,00 KM, a koji je prihvatio samo prvotužitelj, dok su se drugotužitelj pismenim putem izjasnio da je zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Nesporno je da je prvotužitelj zasnovao radni odnos kod tuženog od 18.04.2023. godine, drugotužitelj kod drugog poslodavca od 01.04.2023. godine, dok su se treće i četvrtotužitelj nalazili na evidenciji nezaposlenih lica na dan 01.06.2023. godine. Sud je našao nespornim da kod tuženog nije formirano Vijeće zaposlenika, niti sindikalna organizacija.

     

    Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, na koji stranke u postupku nisu imale primjedbi, iz kojeg je utvrdio da bi tuženi, za period od prestanka ugovora o radu, odnosno od 08.11.2022. godine do isteka ugovora o radu, tužiteljima bio dužan isplatiti ukupne iznose plaće i uplatiti doprinose za PIO i to: prvotužitelju B.E. plaću u iznosu od 109,08 KM i doprinose u iznosu od 38,88 KM, drugotužitelju Š.K. plaću u iznosu od 3.852,80 KM i doprinose u iznosu od 1.348,17 KM. trećetužitelju S.E. plaću u iznosu od 17.089,30 KM i doprinose u iznosu od 6.174,80 KM i četvrtotužitelju H.Z. plaću u iznosu od 581,76 KM i doprinose u iznosu od 207,36 KM. Vještak je na osnovu bilansa stanja, bilansa uspjeha i podataka o plaćama i broju zaposlenika utvrdio da je tuženi u 2021. i 2022. godini poslovao sa gubitkom, uz evidentiran porast gubitka od 393%.

     

    Sud je svoju odluku zasnovao na odredbama iz člana 74., 96., 105., 106., 109., 110. i 119. Zakona o radu (Službene novine F BiH, broj: 1/16, 89/18 i 44/22), odredbama iz člana 23., 24., 25. i 31. Zakona o vijeću zaposlenika (Službene novine F BiH, broj: 38/04) i odredbama iz člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ, broj: 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, Službeni list BiH, broj: 2/92, 13/93 i 13/94 i Službene novine FBiH, broj: 29/03 i 42/11).

     

    Sud je odbio prigovor tužitelja da je rješenje o otkazu ugovora o radu donijela neovlaštena osoba, obzirom da je uvidom u materijalne dokaze utvrdio da se radi o licu koje je ovlašteno za zastupanje tuženog. Neosnovanim je našao i prigovor da tuženi nije primijenio odredbe iz člana 105. i 106. Zakona o radu, obzirom da je našao da je odluka o otkazu donesena dana 25.10.2022. godine, a da su tužitelji odjavljeni dana 07.11.2022. godine, odnosno protekom otkaznog roka. Sud je našao da su neosnovani prigovori koji se odnose na nepoštivanje odredaba o obaveznim konsultacijama sa vijećem zaposlenika i sindikatom prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, obzirom da iz provedenih dokaza proizlazi da kod tuženog nije formirano vijeće zaposlenika i sindikat, zbog čega tuženi i nije imao obavezu provođenja konsultacija u smislu odredaba iz člana 109. i 110. Zakona o radu i odredaba iz člana 23., 24. i 31. Zakona o vijeću zaposlenika.

     

    Sud je našao osnovanim navode tužitelja da ih tuženi nije zaposlio na drugim poslovima, odnosno da ih nije osposobio za rad na drugim poslovima, prilikom otkazivanja ugovora o radu, a u skladu sa odredbama iz člana 96. Zakona o radu, odnosno da bez obzira na ekonomsku opravdanost otkaza ugovora o radu nije dokazao da se od njega nije moglo osnovano očekivati da ih zaposli na druge poslove ili da ih prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima, pri čemu se pozvao na pravni stav Vrhovnog suda F BiH iznesen u presudi broj: 65 0 Rs 338834 20 Rev, od 09.03.2021. godine. Sud je zaključio da je tuženi dokazao da postoje opravdani ekonomski razlozi za otkaz ugovora o radu ali da nije dokazao da se ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli radnika na druge poslove ili da ga prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima, obzirom da nije dokazao da je tužiteljima nudio drugo radno mjesto, prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju, odnosno da nije imao drugih radnih mjesta na koje bi ih mogao rasporediti, posebno ako se uzme u obzir da nije donosio akt iz člana 109. i 110. Zakona o radu, na osnovu kojih bi došao do konkretnih mjera za raspoređivanje zaposlenika da druga radna mjesta, odnosno njihovu prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju.

     

    Sud je našao da je tuženi, u skladu sa odredbama iz člana 96. stav 3. i člana 110. stav 3. Zakona o radu, bio u obavezi da prije zapošljavanja zaposlenika R.E., koji je zaposlen dana 23.01.2023. godine na radno mjesto referent prodaje sa SSS ekonomskog tehničara, ponudi tužiteljima zaposlenje na navedeno mjesto, obzirom da su isti ispunjavali uslove SSS. Pored ovoga, sud je našao da je tuženi nakon uručenja otkaza ugovora o radu tužiteljima zapošljavao nove zaposlenike sa školskom spremom i na poslovima koji odgovaraju školskoj spremi, poslovima i zadacima tužitelja, zbog čega je utvrdio da su odluke o otkazu ugovora o radu i odgovori na zahtjeve za zaštitu i ostvarivanje prava doneseni protivno odredbi iz člana 96. stav 1., 2. i 3. i člana 110. stav 3. Zakona o radu, zbog čega je donio odluku kao u izreci presude, primjenom odredaba iz člana 106. stav 2. točka b. Zakona o radu. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je donio na osnovu odredaba iz člana 277. ZOO, dok je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredaba iz člana 386. i 387. ZPP-a.

     

    Odredbama iz člana 96. stav 1. Zakona o radu F BiH (Službene novine F BiH, broj: 26/16, 89/18 i 44/22) propisano je da poslodavac može otkazati radniku ugovor o radu, uz propisani otkazni rok, ako: a. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili b. radnik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa. Stavom 2. istog člana propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. istog člana, ako se ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli radnika na druge poslove ili da ga prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima. Stavom 3. navedenog člana propisano je da ako u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu u smislu stava 1. tačka a. ovog člana, poslodavac namjerava da zaposli radnika sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme ili na istom radnom mjestu, prije zapošljavanja drugih lica dužan je ponuditi zaposlenje onim radnicima čiji su ugovori o radu otkazani.

     

    Odredbama iz člana 102. istog Zakona propisano je da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, na poslodavcu je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu u smislu člana 96. stav 1. tačka a. i b. i člana 97. stav 1. i 2. istog zakona.

     

    Članom 23. stav 1. tačka 3. Zakona o vijeću zaposlenika F BiH (Službene novine F BiH, broj: 38/04) propisano je da se poslodavac prije donošenja odluke značajne za prava i interese zaposlenika poslodavca obavezno konsultuje sa Vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci a naročito ako se radi o otkazu. Članom 25. Zakona o vijeću zaposlenika propisano je da je odluka poslodavca donesena suprotno odredbama ovog Zakona o obavezi konsultovanja sa vijećem zaposlenika, ništava.

     

    Ovaj sud ukazuje da spor po tužbi kojom se pobija odluka o otkazu ugovora o radu nije spor pune jurisdikcije, već spor u kojem se vrši ocjena zakonitosti, zbog čega se ovlaštenje suda svodi na ispitivanje zakonitosti donesene odluke, bez ulaženja u bit same stvari, a kako se ne bi povrijedilo autonomno pravo svakog poslodavca da vrši organizaciju poslovanja na način koji mu omogućava ostvarivanje najboljih poslovnih rezultata. Stoga sud nije nadležan da preispituje osnovanost odluke o promjeni organizacije rada poslodavaca, odnosno da preispituje sistematizaciju radnih mjesta u kontekstu broja izvršilaca i rasporeda postojećih radnih mjesta, obzirom da je to u isključivoj nadležnosti poslodavca. Stoga je diskreciono pravo poslodavca da utvrđuje postojanje trajnih potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu, pa je stoga ovlašten i da donese odluku da je u skladu sa racionalizacijom poslovanja prestala potreba za radom određenih radnika. Radnik može smatrati da je sposoban obavljati poslove bilo kojeg radnog mjesta ali je za popunjavanje radnih mjesta mjerodavan isljučivo poslodavac, koji je ovlašten da u tom procesu vrednuje pojedinačne interese i sposobnosti radnika za obavljanje određenih poslova.

     

    Žalbeni razlog povrede odredaba parničnog postupka ostao je neobrazložen. U žalbi nije navedena niti jedna od odredbi iz Zakona o parničnom postupku, s tvrdnjom da prvostepeni sud tu konkretnu odredbu nije primijenio ili da ju je nepravilno primijenio, pa da je ta neprimjena ili nepravilna primjena bila od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Bez takve konkretizacije žalba je paušalna, a paušalnu žalbu i žalbene navode drugostepeni sud ne može uzeti u obzir niti cijeniti, pa tako niti uvažiti kao osnovane. Kako prema stanju u spisu ni u postupku kod prvostepenog suda koji je prethodio donošenju pobijane presude, kao ni u samoj presudi nije bilo i nema nedostataka iz člana 209. stav 2. tačka 2), 3), 8), 9), 12) i 13) Zakona o parničnom postupku, a na koje nedostatke drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, saglasno odredbi iz člana 221. Zakona o parničnom postupku, znači da žalbeni razlog povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren.

     

    Prvostepeni sud je pogrešno primijenio odredbe iz člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP-a jer nije utvrdio da se u konkretnoj parnici u materijalno-pravnom smislu radi o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj tužbi od strane više tužitelja koji su samo formalni suparničari. U tom slučaju se vrijednost spora utvrđuje za svakog od suparničara u skladu sa vrijednošću spora svakog pojedinačnog tužbenog zahtjeva, a ne po zbiru vrijednosti spora svih suparničara. Pogrešan je zaključak prvostepenog suda da je vrijednost spora 10.050,00 KM, a kako je to naznačeno u presudi, obzirom da se radi o tužbenim zahtjevima različitih tužitelja, a ne o više tužbenih zahtjeva jednog tužitelja koji se zasnivaju na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi u skladu sa odredbama iz člana 318. stav 1. ZPP-a. Stoga se vrijednost parnice utvrđuje za svakog suparničara pojedinačno, pri čemu je najviša vrijednost pojedinačno iskazanog tužbenog zahtjeva u tužbi 17.089,97 KM. Ipak, kako navedena povreda nije od uticaja na raspravljanje o tužbenim zahtjevima, to navedena povreda nije bila od uticaja ni na konačnu odluku suda, zbog čega se ista ne može smatrati bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

     

    Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostepeni sud tokom postupka proveo sve dokaze predložene po strankama, te na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza u skladu sa članom 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku, prvostepeni sud je i po ocjeni ovog suda pravilno utvrdio odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari.

     

    Na osnovu stava Ustavnog suda BiH iznesenog u odluci broj: AP-1883/20, od 12.01.2022. godine, proizlazi da je, shodno odredbama iz člana 7. i 8. Zakona o parničnom postupku,  obaveza tužitelja da dokažu da postoje radna mjesta na koja bi mogli biti raspoređeni, obzirom da je tuženi tvrdio da postoji opravdana potreba za otkazivanjem ugovora o radu iz ekonomskih i finansijskih razloga. Uzimajući u obzir činjenicu da se Ustavni sud prilikom donošenja konkretne odluke poziva i na odredbe iz člana 102. Zakona o radu, koji je donesen 2016. godine, to proizlazi da se obaveza poslodavca propisana navedenim odredbama odnosi samo na dokazivanje postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu u smislu odredaba iz člana 96. stav 1. tačka a. i b. Zakona o radu ali ne i u odnosu na odredbe iz stava 2. istog člana. Naime, sud je stava da se negativna činjenica da se moglo očekivati da je poslodavac prije otkaza mogao zaposliti radnika na druge poslove ili da ga prekvalifikuje i dokvalifikuje na rad na drugim poslovima dokazuje na osnovu odredaba iz člana 7. i 8. Zakona o parničnom postupku, odnosno da je teret takvog dokazivanja na tužitelju.

     

    Stoga je osnovan prigovor tuženog da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe iz člana 96. stav 1. tačka a. i b. Zakona o radu kada je neosnovano prebacio teret dokazivanja na tuženog da nije bio u mogućnosti zaposliti tužitelje na drugom radnom mjestu u momentu donošenja odluke o otkazu ugovora o radu. Naime, tužitelji su dokazali da je tuženi vršio zapošljavanje novih zaposlenika nakon uručenja otkaza ugovora o radu i to na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi ali ne i u momentu donošenja odluke o otkazu ugovora o radu. Ovaj sud je stava da tuženi nije bio u obavezi ponuditi tužiteljima radna mjesta sa VSS koja je naknadno popunio, obzirom da tužitelji koji su zaposleni sa SSS ne ispunjavaju uslove za obavljanje poslova na tom radnom mjestu, dok trećetužiteljeva struka ne odgovara struci zaposlenika koji su naknadno zaposleni, obzirom da proizlazi da se radi o zaposlenicima sa medicinskom i ekonomskom strukom, dok je trećetužitelj bio zaposlen na radnom mjestu PR – odnosi sa javnošću. Pored ovoga, sud je stava da tužitelji nisu dokazali da je u momentu donošenja odluke o otkazu ugovora o radu bilo raspoloživo bilo koje radno mjesto koje odgovara njihovoj stručnoj spremi i kvalifikaciji, a na koje ih je tuženi mogao zaposliti, zbog čega je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita jer tuženi nije dokazao da tužitelje nije mogao zaposliti na drugom radnom mjestu.

     

    Na odluku suda nije mogla uticati ni činjenica da je trećetužitelj nakon donošenja odluke o otkazu ugovora o radu bio privremeno spriječen za rad, obzirom da iz izvještaja o privremenoj spriječenosti za rad proizlazi da je ista nastupila od 07.11. do 14.11.2023. godine, a zbog povrede van rada, dok su svi tužitelji odjavljeni sa osiguranja sa danom 07.11.2023. godine. Iz navedenog proizlazi da se ne radi o povredi na radu, pri čemu je privremena spriječenost za rad nastupila nakon prestanka ugovora o radu, pa se ne mogu primijeniti odredbe iz člana 71. i 98. Zakona o radu, obzirom da se ne radi o razlozima koji se smatraju neopravdanim otkazom ugovora o radu zbog privremene spriječenosti za rad zbog bolesti ili povrede, obzirom da iz provedenih dokaza proizlazi da je radno mjesto trećetužitelja ukinuto iz ekonomskih i organizacionih razloga.

     

    Neosnovan je prigovor tuženog da je činjenica da tužitelji nisu prihvatili ponudu za radna mjesta od značaja prilikom ispitivanja zakonitosti postupanja prilikom zaključenja ugovora o radu sa zaposlenicima koje je zaposlio u mjesecu januaru 2023. godine, obzirom da je ponudu za zaključenje novih ugovora tužiteljima dostavio nakon izvršenog zapošljavanja radnika sa SSS, odnosno tek u mjesecu martu iste godine. Ipak, kako iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tuženi na navedeno radno mjesto zaposlio zaposlenika koji ima isti kvalifikaciju kao i radnici koje je odabrao tuženi za obavljanje poslova navedenog radnog mjesta, odnosno kako nisu dokazali da ispunjavaju uslove za obavljanje navedenih poslova, to je sud utvrđujući da je time povrijeđeno pravo tužitelja povrijedio pravo na diskrecionu odluku poslodavca prilikom odabira najboljeg kandidata za određeno radno mjesto, a što ne može uticati na zakonitost odluke tuženog o otkazu ugovora o radu tužiteljima.

     

    Osnovano tuženi prigovara da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je naveo da je tuženi trebao donijeti akt iz člana 109. i 110. Zakona o radu iz kojeg bi proizašla analiza mogućnosti zapošljavanja tužitelja na nekom drugom radnom mjestu, odnosno mogućnost prekvalifikacije i dokvalifikacije, obzirom da i sam sud navodi da tuženi nije bio u obavezi donošenja takvog akta zbog činjenice da kod istog nije formirano Vijeće zaposlenika ili Sindikat. Naime, tuženi je Odlukom o optimizaciji kadrovske strukture u cilju finansijske održivosti i ekonomskog oporavka, od 14.10.2023. godine, opravdao potrebu smanjenja broja radnika u proizvodnom pogonu u kojem su radili tužitelji, pri čemu je izbor zaposlenika koje je otpustio u domenu njegove diskrecione ocjene o tome koji od zaposlenika će na najbolji način odgovoriti zadacima koje očekuje, pa je i njegovo pravo da odluči kojim zaposlenicima će otkazati ugovor o radu, posebno ako se uzme u obzir da se radi o ugovorima o radu koji nisu trajnog karaktera i čiji istek nastupa u skorijem periodu.

     

    Kako je tuženi u cijelosti uspio sa žalbom to je valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka. Odluka o troškovima postupka donesena je na osnovu člana 386. stav 2., 387. i 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku, član 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi F BiH (Službene novine Federacije BiH, broj: 18/05) i člana 12., 13., 26., 27., 29. i 31. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (Službene novine Federacije BiH, broj: 22/04). Prilikom odlučivanja o troškovima postupka, ovaj sud je uzeo u obzir samo troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, kao i uspjeh stranaka u postupku, a u skladu sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

     

    Tuženom pripadaju troškovi prvostepenog postupka u iznosu od 720,00 KM na ime sastava odgovora na tužbu po punomoćniku, 720,00 KM na ime zastupanja po punomoćniku na pripremnom ročištu, 360,00 KM na ime zastupanja po punomoćniku na nastavku pripremnog ročišta, 720,00 KM na ime zastupanja na ročištu za glavnu raspravu, sve uvećano za PDV od 17% u iznosu od 428,40 KM. Imajući u vidu činjenicu da je tuženi u potpunosti uspio sa žalbom to mu pripadaju i troškovi sastava žalbe po punomoćniku u iznosu od 900,00 KM, uvećano za iznos PDV-a od 153,00 KM. Tako ukupni troškovi koji pripadaju tuženom iznose 4.001,40 KM. Tuženom nisu priznati troškovi sastava obrazloženog podneska od 25.09.2023. godine obzirom da isti nije bio neophodan za vođenje postupka jer se sadržaj istog mogao iznijeti i na pripremnom ročištu na zapisnik suda.

     

    Na osnovu iznesenog, ovaj sud zaključuje da je prvostepeni sud na potpuno i ispravno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega su žalbeni razlozi tuženog zbog kojih se pobija prvostepena presuda osnovani, pa je stoga žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena kao u izreci, primjenom odredbe člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (Službene novine Federacije BiH, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

     

     

                                                                                                   PREDSJEDNICA  VIJEĆA

     

                                                                                                                Đajić Tanja

     

    Prikazana vijest je na:
    Bosanski jezik
    1 PREGLEDA
    Kopirano
    Povratak na vrh

    Presuda 45 0 Rs 045217 24 Rsž

    24.04.2025.

    BOSNA I HERCEGOVINA

    FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

    BOSANSKO-PODRINJSKI KANTON GORAŽDE

    KANTONALNI SUD U GORAŽDU

    Broj: 45 0 Rs 045217 24 Rsž

    Goražde, 13.03.2024. godine

     

     

    Kantonalni sud u Goraždu, u vijeću sastavljenom od sudija: Đajić Tanje, predsjednice vijeća, Bičo Edina i Bjelović Milijane, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B.E., iz G., ul. ..., Š.K. iz G., ul. ..., S.E. iz G., ul. ... i H.Z. iz G., ul. ..., zastupanih po punomoćniku Plećan Asifu, advokatu iz Sarajeva, protiv tuženog „TVC“ d.o.o. Goražde, sa sjedištem u Goraždu u ul. Čajnička bb, zastupanog po punomoćnici Čelik Sabini, advokatici iz Sarajeva, radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu i potraživanja iz radnog odnosa, vrijednost spora 10.500,00 KM, rješavajući o žalbi tuženog izjavljenoj na  presudu Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 Rs 045217 23 Rs, od 23.01.2024. godine, u  sjednici vijeća  održanoj dana 13.03.2024. godine, donio je

     

    PRESUDU

               

    Žalba tužeog se u cijelosti usvaja, presuda Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 Rs 045217 23 Rs, od 23.01.2024. godine, se preinačava na način da se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

     

    „I Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni status  tužitelja B.E. na poslovima Varioc ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 10.11.2022. godine,  sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da tužitelju B.E. isplati na ime neisplaćenih naknada plaća za mjesec novembar 2022. godine iznos od 109,08 KM, sa zakonskom kamatom počev od 11.11.2022. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za tužitelja B.E. uplati obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 10.11.2022. godine, u iznosu od 38,88 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    II Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni status tužitelja Š.K. na poslovima Magacioner ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 31.03.2023. godine, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da tužitelju Š.K. isplati na ime neisplaćenih naknada plaća za mjesec novembar 2022. godine iznos od 592,80 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec decembar 2022. godine iznos od 815,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2023. godine pa do isplate, za mjesec januar 2023. godine iznos od 815,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.02.2023. godine pa do isplate, za mjesec februar 2023. godine iznos od 815,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2023. godine pa do isplate, za mjesec mart 2023. godine iznos od 815,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.04.2023. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za tužitelja Š.K. uplati  obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 31.03.2023. godine, u iznosu od 1.348,17 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    III Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022. godine, donesene od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni status tužitelja S.E. na poslovima PR-odnosi sa javnošću ili druge odgovarajuće poslove, počev od 08.11.2022. godine pa nadalje, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da tužitelju S.E. isplati na ime neisplaćenih naknada plaća za mjesec novembar 2022. godine iznos od 1.519,06 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec decembar 2022. godine iznos od 2.224,32 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.01.2023. godine, pa do isplate, za mjesec januar 2023. godine iznos od 2.224,32 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.02.2023. godine, pa do isplate, za mjesec februar 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2023. godine pa do isplate, za mjesec mart 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.04.2023. godine pa do isplate, za mjesec april 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.05.2023. godine pa do isplate, za mjesec maj 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.06.2023. godine pa do isplate, za mjesec juni 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2023. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za tužitelja S.E. uplati obavezne doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 30.06.2023. godine, u iznosu od 6.174,80 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    IV Poništava se kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni status  tužitelja H.Z. na poslovima Operater na farbanju ili druge odgovarajuće poslove, počev od 08.11.2022. godine do 30.11.2022. godine, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da tužitelju H.Z. isplati na ime neisplaćenih naknada plaća sa naknadom za minuli rad za mjesec novembar 2022. godine iznos od 581,76 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.12.2022. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana. Obavezuje se tuženi da za tužitelja H.Z. uplati obavezne  doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 08.11.2022. godine do 30.11.2022. godine, u iznosu od 207,36 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    V Obavezuje se tuženi da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.860,40 KM, u roku od 15 dana“.

     

    Obavezuju se tužitelja da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.001,40 KM, u roku od 15 dana.

     

    Obrazloženje

     

    Presudom Općinskog suda u Goraždu broj: 45 0 Rs 045217 23 Rs, od 23.01.2024. godine, tačkom I izreke poništeno je kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te sa nalaže tuženom da uspostavi radnopravni status tužitelja B.E. na poslovima Varioc ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 10.11.2022. godine, da mu isplati na ime neisplaćenih naknada plaća za mjesec novembar 2022. godine iznos od 109,08 KM, sa zakonskom kamatom počev od 11.11.2022. godine, pa do isplate, te da za njega uplati obavezne doprinose za PIO za period od 08.11.2022. godine do 10.11.2022. godine,  u iznosu od 38,88 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    Tačkom II izreke poništeno je kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te je naloženo tuženom da uspostavi radnopravni status  tužitelja Š.K. na poslovima Magacioner ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 31.03.2023. godine, te da mu isplati na ime neisplaćenih naknada plaća za mjesec novembar 2022. godine iznos od 592,80 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec decembar 2022. godine iznos od 815,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2023. godine pa do isplate, za mjesec januar 2023.godine iznos od 815,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.02.2023.godine pa do isplate, za mjesec februar 2023.godine iznos od 815,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2023.godine pa do isplate, za mjesec mart 2023. godine iznos od 815,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.04.2023. godine pa do isplate, te da uplati obavezne doprinose za PIO za period od 08.11.2022. godine do 31.03.2023. godine, u iznosu od 1.348,17 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    Tačkom III izreke poništeno je kao protivzakonito Rješenje o otkazu ugovora o radu od 25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te je naloženo tuženom da uspostavi radnopravni status  tužitelja S.E. na poslovima PR-odnosi sa javnošću ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine pa nadalje, da mu isplati na ime neisplaćenih naknada plaća za mjesec novembar 2022. godine iznos od 1.519,06 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.12.2022. godine, pa do isplate, za mjesec decembar 2022. godine iznos od 2.224,32 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.01.2023. godine, pa do isplate, za mjesec januar 2023. godine iznos od 2.224,32 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.02.2023. godine, pa do isplate, za mjesec februar 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.03.2023. godine pa do isplate, za mjesec mart 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.04.2023. godine pa do isplate, za mjesec april 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.05.2023. godine pa do isplate, za mjesec maj 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.06.2023. godine pa do isplate, za mjesec juni 2023. godine iznos od 2.224,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.07.2023. godine pa do isplate, te da uplati obavezne doprinose za PIO za period od 08.11.2022. godine do 30.06.2023. godine, u iznosu od 6.174,80 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    Tačkom IV izreke poništeno je kao protivzakonito Rješenje otkazu ugovora o radu od 25.10.2020. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu odnosno ostvarivanje prava 22.12.2022. godine, doneseno od strane tuženog, te je nalaženo tuženom da uspostavi radnopravni status  tužitelja H.Z. na poslovima Operater na farbanju ili drugim odgovarajućim poslovima, počev od 08.11.2022. godine do 30.11.2022. godine, da mu isplati na ime neisplaćenih naknada plaća sa naknadom za minuli rad za mjesec novembar 2022. godine iznos od 581,76 KM, sa zakonskom kamatom počev od 01.12.2022. godine, pa do isplate, te da uplati obavezne doprinose za PIO za period od 08.11.2022. godine do 30.11.2022. godine, u iznosu od 207,36 KM, sve u roku od 15 dana.

     

    Tačkom V i VI izreke obavezan je tuženi da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.860,40 KM, u roku od 15 dana, dok je zahtjev tužitelja u preostalom dijelu od 2.422,01 KM odbijen kao neosnovan.

     

    Blagovremeno izjavljenom žalbom, ovu presudu pobija tuženi zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da drugostepeni sud žalbu uvaži, preinači prvostepenu presudu na način da tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan, uz obavezu tužitelja da tuženom naknade troškove parničnog postupka.

     

    U žalbi navodi da je sud povrijedio pravila parničnog postupka kada je zaključio da je tuženi bio obavezan da tužiteljima ponudi radno mjesto referenta prodaje, obzirom da je za navedeno radno mjesto propisana SSS. Smatra da je sud povrijedio diskreciono pravo tuženog da odredi kvalifikacije i vještine koje zaposlenik treba da ima za određeno radno mjesto, odnosno da je time prekoračio granice ispitivanja tužbenog zahtjeva. Ističe da je sud propustio cijeniti materijalne dokaze iz kojih proizlazi da je primljeni zaposlenik po kvalifikaciji ekonomski tehničar, dok su tužitelji drugačijih zanimanja, te pri tome nisu prihvatili ponudu za posao koju im je tuženi dostavio, odnosno da nisu željeli da se vrate na posao. Ističe da kršenje prava prioriteta na zapošljavanje nije okolnost koja otkaz ugovora o radu čini nezakonitim, već se radi o prekršaju na osnovu odredaba iz člana 171. stav 1. tačka 58. Zakona o radu. Ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je neosnovano stavio na teret obavezu tuženom da donosi akt iz člana 109. i 110. Zakona o radu, obzirom da tuženi nije bio dužan da prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu vrši konsultacije sa vijećem zaposlenika i sindikatom, a što je suprotno mišljenju datom od strane Federalnog ministarstva rada i socijalne politike. Smatra da je sud neosnovano zaključio da je u konkretnoj ekonomskoj situaciji tuženi mogao tužitelje da zaposli na druge poslove ili vrši njihovu prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju za druge poslove, obzirom da bi u takvoj situaciji bio u obavezi da otpusti neke druge zaposlenike i zaposli tužitelje na njihova radna mjesta. Ističe da je sud povrijedio odredbe parničnog postupka kada je zaključio da je teret dokazivanja na tuženom da nije bio u mogućnosti zaposliti tužitelje na drugom radnom mjestu, odnosno da ih nije mogao prekvalifikovati ili dokvalifikovati, obzirom da se radi o negativnoj činjenici, zbog čega smatra da je teret takvog dokazivanja bio na tužiteljima, koji su morali dokazati da je postojalo radno mjesto na koje ih tuženi može zaposliti.

     

    Tužitelji nisu dostavili odgovor na žalbu.

     

    Pošto je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. Zakona o parničnom postupku (Službene novine Federacije BiH, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) drugostepeni sud je zaključio slijedeće:

     

    Žalba je osnovana.

     

    Predmet spora je tužbeni zahtjev za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu koju je tuženi donio za tužitelje, sa zahtjevom da tuženi tužiteljima uspostavi radno pravni status od dana otkaza ugovora o radu do isteka ugovora o radu na određeno vrijeme, te da im isplati mjesečne plaće koje bi ostvarili u tom periodu, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, kao i da za navedeni period uplati obavezne doprinose za PIO za tužitelje, uz obavezu naknade troškova postupka.

     

    Prvostepeni sud je na osnovu materijalnih dokaza i iskaza tužitelja našao nespornim da su tužitelji bili zaposleni kod tuženog po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme koji je trajao do 10.11.2022. godine za prvotužitelja, do 12.04.2023. godine za drugotužitelja, do 30.11.2022. godine za četvrtotužitelja, odnosno na neodređeno vrijeme za trećetužitelja, da su isti otkazani iz ekonomskih i organizacionih razloga dana 25.10.2022. godine, da su tužitelji putem punomoćnika dostavili tuženom zahtjeve za zaštitu i ostvarivanje prava iz radnog odnosa, a koje je tuženi odbio kao neosnovane svojim odgovorima od 22.12.2022. godine.

     

    Nesporno je da je trećetužitelju rješenjem nadležnog organa od 29.09.2020. godine priznato pravo lica sa invaliditetom IV grupe, 80% kao civilnoj žrtvi rata sa pravom na ličnu invalidninu u visini od 60,20 KM, kao i da je u vremenskom periodu od 07.11.2022. do 14.11.2022. godine privremeno bio spriječen za obavljanje poslova radnog mjesta a zbog povrede na radu. Nesporno je i da je tuženi istovremeno donio odluku o otkazu ugovora o radu više od peterice zaposlenika i to iz ekonomskih i organizacionih razloga, da je dana 03.04.2023. godine dostavio ponudu za zaključenje ugovora o radu na određeno vrijeme u trajanju od jednog mjeseca bivšoj zaposlenici K.A., da je u periodu od otkaza ugovora o radu do izdavanja informacije od strane Porezne uprave F BiH, KU u Goraždu od 20.10.2023. godine, imao zaposlenih 122 radnika, te da je nakon 25.10.2022. godine angažovao 28 zaposlenika od kojih dva zaposlenika sa VSS na mjestu referenta za praćenje neželjenih dejstava medicinskih sredstava, i to dipl. medicinar zdravstvene njege, sa početkom rada od 01.12.2022. godine i 06.03.2023. godine. Pored ovoga, tuženi je angažovao i rukovodioca službe za opšte, pravne, kadrovske poslove i upravljanje ljudskim resursima sa VSS sa početkom rada od 03.05.2023. godine. Nadalje, tuženi je angažovao jednog zaposlenika na mjestu referenta prodaje sa SSS – ekonomski tehničar sa početkom rada od 23.01.2023. godine, jednog zaposlenika na mjestu higijeničara sa OŠ sa početkom rada od 27.01.2023. godine, četiri zavarivača i šest radnika mašinske obrade sa početkom rana od 18.04.2023. godine, jednog zavarivača, pet sastavljača metalnih dijelova, jednog zavarivača robota, tri radnika mašinske obrade, dva operatera na farbanju, sa početkom rada 01.05.2023. godine, kao i jednog zavarivača sa početkom rada od 08.05.2023. godine, svi sa SSS. Od 14.05.2023. godine angažovan je i operater za unos podataka sa VSS. Nesporno je da su na osnovu Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 14.10.2022. godine kod tuženog predviđena radna mjesta referent nabavke SSS/VSS sa strukom društveni/tehnički smjer, 1 izvršilac, radnik na održavanju SSS sa strukom društveni/tehnički smjer, 1 izvršilac, radnik u proizvodnji NK/SSS bez određene struke, 43 izvršioca. Sud je našao nespornim i da je tuženi dana 14.10.2023. godine donio odluku o optimizaciji kadrovske strukture u cilju finansijske održivosti i ekonomskog oporavka, zbog čega je odlučeno da se ukida odjel kadrovske službe i odjel PR, kao i da se smanjuje broj radnika u odjelu proizvodnje, kao i radnik na poziciji referenta nabavke. Sud je našao da tuženi prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljima nije donio poseban pisani akt iz člana 110. Zakona o radu. Nesporno je da je tuženi, dana 17.03.2023. godine, uputio poziv tužiteljima, izuzimajući trećetužitelja, da im je ponudio probni ugovor na mjesec dana uz neto plaću od 596,00 KM, a koji je prihvatio samo prvotužitelj, dok su se drugotužitelj pismenim putem izjasnio da je zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Nesporno je da je prvotužitelj zasnovao radni odnos kod tuženog od 18.04.2023. godine, drugotužitelj kod drugog poslodavca od 01.04.2023. godine, dok su se treće i četvrtotužitelj nalazili na evidenciji nezaposlenih lica na dan 01.06.2023. godine. Sud je našao nespornim da kod tuženog nije formirano Vijeće zaposlenika, niti sindikalna organizacija.

     

    Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, na koji stranke u postupku nisu imale primjedbi, iz kojeg je utvrdio da bi tuženi, za period od prestanka ugovora o radu, odnosno od 08.11.2022. godine do isteka ugovora o radu, tužiteljima bio dužan isplatiti ukupne iznose plaće i uplatiti doprinose za PIO i to: prvotužitelju B.E. plaću u iznosu od 109,08 KM i doprinose u iznosu od 38,88 KM, drugotužitelju Š.K. plaću u iznosu od 3.852,80 KM i doprinose u iznosu od 1.348,17 KM. trećetužitelju S.E. plaću u iznosu od 17.089,30 KM i doprinose u iznosu od 6.174,80 KM i četvrtotužitelju H.Z. plaću u iznosu od 581,76 KM i doprinose u iznosu od 207,36 KM. Vještak je na osnovu bilansa stanja, bilansa uspjeha i podataka o plaćama i broju zaposlenika utvrdio da je tuženi u 2021. i 2022. godini poslovao sa gubitkom, uz evidentiran porast gubitka od 393%.

     

    Sud je svoju odluku zasnovao na odredbama iz člana 74., 96., 105., 106., 109., 110. i 119. Zakona o radu (Službene novine F BiH, broj: 1/16, 89/18 i 44/22), odredbama iz člana 23., 24., 25. i 31. Zakona o vijeću zaposlenika (Službene novine F BiH, broj: 38/04) i odredbama iz člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ, broj: 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, Službeni list BiH, broj: 2/92, 13/93 i 13/94 i Službene novine FBiH, broj: 29/03 i 42/11).

     

    Sud je odbio prigovor tužitelja da je rješenje o otkazu ugovora o radu donijela neovlaštena osoba, obzirom da je uvidom u materijalne dokaze utvrdio da se radi o licu koje je ovlašteno za zastupanje tuženog. Neosnovanim je našao i prigovor da tuženi nije primijenio odredbe iz člana 105. i 106. Zakona o radu, obzirom da je našao da je odluka o otkazu donesena dana 25.10.2022. godine, a da su tužitelji odjavljeni dana 07.11.2022. godine, odnosno protekom otkaznog roka. Sud je našao da su neosnovani prigovori koji se odnose na nepoštivanje odredaba o obaveznim konsultacijama sa vijećem zaposlenika i sindikatom prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, obzirom da iz provedenih dokaza proizlazi da kod tuženog nije formirano vijeće zaposlenika i sindikat, zbog čega tuženi i nije imao obavezu provođenja konsultacija u smislu odredaba iz člana 109. i 110. Zakona o radu i odredaba iz člana 23., 24. i 31. Zakona o vijeću zaposlenika.

     

    Sud je našao osnovanim navode tužitelja da ih tuženi nije zaposlio na drugim poslovima, odnosno da ih nije osposobio za rad na drugim poslovima, prilikom otkazivanja ugovora o radu, a u skladu sa odredbama iz člana 96. Zakona o radu, odnosno da bez obzira na ekonomsku opravdanost otkaza ugovora o radu nije dokazao da se od njega nije moglo osnovano očekivati da ih zaposli na druge poslove ili da ih prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima, pri čemu se pozvao na pravni stav Vrhovnog suda F BiH iznesen u presudi broj: 65 0 Rs 338834 20 Rev, od 09.03.2021. godine. Sud je zaključio da je tuženi dokazao da postoje opravdani ekonomski razlozi za otkaz ugovora o radu ali da nije dokazao da se ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli radnika na druge poslove ili da ga prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima, obzirom da nije dokazao da je tužiteljima nudio drugo radno mjesto, prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju, odnosno da nije imao drugih radnih mjesta na koje bi ih mogao rasporediti, posebno ako se uzme u obzir da nije donosio akt iz člana 109. i 110. Zakona o radu, na osnovu kojih bi došao do konkretnih mjera za raspoređivanje zaposlenika da druga radna mjesta, odnosno njihovu prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju.

     

    Sud je našao da je tuženi, u skladu sa odredbama iz člana 96. stav 3. i člana 110. stav 3. Zakona o radu, bio u obavezi da prije zapošljavanja zaposlenika R.E., koji je zaposlen dana 23.01.2023. godine na radno mjesto referent prodaje sa SSS ekonomskog tehničara, ponudi tužiteljima zaposlenje na navedeno mjesto, obzirom da su isti ispunjavali uslove SSS. Pored ovoga, sud je našao da je tuženi nakon uručenja otkaza ugovora o radu tužiteljima zapošljavao nove zaposlenike sa školskom spremom i na poslovima koji odgovaraju školskoj spremi, poslovima i zadacima tužitelja, zbog čega je utvrdio da su odluke o otkazu ugovora o radu i odgovori na zahtjeve za zaštitu i ostvarivanje prava doneseni protivno odredbi iz člana 96. stav 1., 2. i 3. i člana 110. stav 3. Zakona o radu, zbog čega je donio odluku kao u izreci presude, primjenom odredaba iz člana 106. stav 2. točka b. Zakona o radu. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je donio na osnovu odredaba iz člana 277. ZOO, dok je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredaba iz člana 386. i 387. ZPP-a.

     

    Odredbama iz člana 96. stav 1. Zakona o radu F BiH (Službene novine F BiH, broj: 26/16, 89/18 i 44/22) propisano je da poslodavac može otkazati radniku ugovor o radu, uz propisani otkazni rok, ako: a. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili b. radnik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa. Stavom 2. istog člana propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. istog člana, ako se ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli radnika na druge poslove ili da ga prekvalifikuje i dokvalifikuje za rad na drugim poslovima. Stavom 3. navedenog člana propisano je da ako u periodu od jedne godine od otkazivanja ugovora o radu u smislu stava 1. tačka a. ovog člana, poslodavac namjerava da zaposli radnika sa istim kvalifikacijama i stepenom stručne spreme ili na istom radnom mjestu, prije zapošljavanja drugih lica dužan je ponuditi zaposlenje onim radnicima čiji su ugovori o radu otkazani.

     

    Odredbama iz člana 102. istog Zakona propisano je da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, na poslodavcu je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu u smislu člana 96. stav 1. tačka a. i b. i člana 97. stav 1. i 2. istog zakona.

     

    Članom 23. stav 1. tačka 3. Zakona o vijeću zaposlenika F BiH (Službene novine F BiH, broj: 38/04) propisano je da se poslodavac prije donošenja odluke značajne za prava i interese zaposlenika poslodavca obavezno konsultuje sa Vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci a naročito ako se radi o otkazu. Članom 25. Zakona o vijeću zaposlenika propisano je da je odluka poslodavca donesena suprotno odredbama ovog Zakona o obavezi konsultovanja sa vijećem zaposlenika, ništava.

     

    Ovaj sud ukazuje da spor po tužbi kojom se pobija odluka o otkazu ugovora o radu nije spor pune jurisdikcije, već spor u kojem se vrši ocjena zakonitosti, zbog čega se ovlaštenje suda svodi na ispitivanje zakonitosti donesene odluke, bez ulaženja u bit same stvari, a kako se ne bi povrijedilo autonomno pravo svakog poslodavca da vrši organizaciju poslovanja na način koji mu omogućava ostvarivanje najboljih poslovnih rezultata. Stoga sud nije nadležan da preispituje osnovanost odluke o promjeni organizacije rada poslodavaca, odnosno da preispituje sistematizaciju radnih mjesta u kontekstu broja izvršilaca i rasporeda postojećih radnih mjesta, obzirom da je to u isključivoj nadležnosti poslodavca. Stoga je diskreciono pravo poslodavca da utvrđuje postojanje trajnih potreba za radom radnika na određenom radnom mjestu, pa je stoga ovlašten i da donese odluku da je u skladu sa racionalizacijom poslovanja prestala potreba za radom određenih radnika. Radnik može smatrati da je sposoban obavljati poslove bilo kojeg radnog mjesta ali je za popunjavanje radnih mjesta mjerodavan isljučivo poslodavac, koji je ovlašten da u tom procesu vrednuje pojedinačne interese i sposobnosti radnika za obavljanje određenih poslova.

     

    Žalbeni razlog povrede odredaba parničnog postupka ostao je neobrazložen. U žalbi nije navedena niti jedna od odredbi iz Zakona o parničnom postupku, s tvrdnjom da prvostepeni sud tu konkretnu odredbu nije primijenio ili da ju je nepravilno primijenio, pa da je ta neprimjena ili nepravilna primjena bila od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Bez takve konkretizacije žalba je paušalna, a paušalnu žalbu i žalbene navode drugostepeni sud ne može uzeti u obzir niti cijeniti, pa tako niti uvažiti kao osnovane. Kako prema stanju u spisu ni u postupku kod prvostepenog suda koji je prethodio donošenju pobijane presude, kao ni u samoj presudi nije bilo i nema nedostataka iz člana 209. stav 2. tačka 2), 3), 8), 9), 12) i 13) Zakona o parničnom postupku, a na koje nedostatke drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, saglasno odredbi iz člana 221. Zakona o parničnom postupku, znači da žalbeni razlog povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren.

     

    Prvostepeni sud je pogrešno primijenio odredbe iz člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP-a jer nije utvrdio da se u konkretnoj parnici u materijalno-pravnom smislu radi o više tužbenih zahtjeva istaknutih u jednoj tužbi od strane više tužitelja koji su samo formalni suparničari. U tom slučaju se vrijednost spora utvrđuje za svakog od suparničara u skladu sa vrijednošću spora svakog pojedinačnog tužbenog zahtjeva, a ne po zbiru vrijednosti spora svih suparničara. Pogrešan je zaključak prvostepenog suda da je vrijednost spora 10.050,00 KM, a kako je to naznačeno u presudi, obzirom da se radi o tužbenim zahtjevima različitih tužitelja, a ne o više tužbenih zahtjeva jednog tužitelja koji se zasnivaju na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi u skladu sa odredbama iz člana 318. stav 1. ZPP-a. Stoga se vrijednost parnice utvrđuje za svakog suparničara pojedinačno, pri čemu je najviša vrijednost pojedinačno iskazanog tužbenog zahtjeva u tužbi 17.089,97 KM. Ipak, kako navedena povreda nije od uticaja na raspravljanje o tužbenim zahtjevima, to navedena povreda nije bila od uticaja ni na konačnu odluku suda, zbog čega se ista ne može smatrati bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

     

    Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostepeni sud tokom postupka proveo sve dokaze predložene po strankama, te na temelju pravilne ocjene provedenih dokaza u skladu sa članom 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku, prvostepeni sud je i po ocjeni ovog suda pravilno utvrdio odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari.

     

    Na osnovu stava Ustavnog suda BiH iznesenog u odluci broj: AP-1883/20, od 12.01.2022. godine, proizlazi da je, shodno odredbama iz člana 7. i 8. Zakona o parničnom postupku,  obaveza tužitelja da dokažu da postoje radna mjesta na koja bi mogli biti raspoređeni, obzirom da je tuženi tvrdio da postoji opravdana potreba za otkazivanjem ugovora o radu iz ekonomskih i finansijskih razloga. Uzimajući u obzir činjenicu da se Ustavni sud prilikom donošenja konkretne odluke poziva i na odredbe iz člana 102. Zakona o radu, koji je donesen 2016. godine, to proizlazi da se obaveza poslodavca propisana navedenim odredbama odnosi samo na dokazivanje postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu u smislu odredaba iz člana 96. stav 1. tačka a. i b. Zakona o radu ali ne i u odnosu na odredbe iz stava 2. istog člana. Naime, sud je stava da se negativna činjenica da se moglo očekivati da je poslodavac prije otkaza mogao zaposliti radnika na druge poslove ili da ga prekvalifikuje i dokvalifikuje na rad na drugim poslovima dokazuje na osnovu odredaba iz člana 7. i 8. Zakona o parničnom postupku, odnosno da je teret takvog dokazivanja na tužitelju.

     

    Stoga je osnovan prigovor tuženog da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe iz člana 96. stav 1. tačka a. i b. Zakona o radu kada je neosnovano prebacio teret dokazivanja na tuženog da nije bio u mogućnosti zaposliti tužitelje na drugom radnom mjestu u momentu donošenja odluke o otkazu ugovora o radu. Naime, tužitelji su dokazali da je tuženi vršio zapošljavanje novih zaposlenika nakon uručenja otkaza ugovora o radu i to na radna mjesta koja odgovaraju njihovoj stručnoj spremi ali ne i u momentu donošenja odluke o otkazu ugovora o radu. Ovaj sud je stava da tuženi nije bio u obavezi ponuditi tužiteljima radna mjesta sa VSS koja je naknadno popunio, obzirom da tužitelji koji su zaposleni sa SSS ne ispunjavaju uslove za obavljanje poslova na tom radnom mjestu, dok trećetužiteljeva struka ne odgovara struci zaposlenika koji su naknadno zaposleni, obzirom da proizlazi da se radi o zaposlenicima sa medicinskom i ekonomskom strukom, dok je trećetužitelj bio zaposlen na radnom mjestu PR – odnosi sa javnošću. Pored ovoga, sud je stava da tužitelji nisu dokazali da je u momentu donošenja odluke o otkazu ugovora o radu bilo raspoloživo bilo koje radno mjesto koje odgovara njihovoj stručnoj spremi i kvalifikaciji, a na koje ih je tuženi mogao zaposliti, zbog čega je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita jer tuženi nije dokazao da tužitelje nije mogao zaposliti na drugom radnom mjestu.

     

    Na odluku suda nije mogla uticati ni činjenica da je trećetužitelj nakon donošenja odluke o otkazu ugovora o radu bio privremeno spriječen za rad, obzirom da iz izvještaja o privremenoj spriječenosti za rad proizlazi da je ista nastupila od 07.11. do 14.11.2023. godine, a zbog povrede van rada, dok su svi tužitelji odjavljeni sa osiguranja sa danom 07.11.2023. godine. Iz navedenog proizlazi da se ne radi o povredi na radu, pri čemu je privremena spriječenost za rad nastupila nakon prestanka ugovora o radu, pa se ne mogu primijeniti odredbe iz člana 71. i 98. Zakona o radu, obzirom da se ne radi o razlozima koji se smatraju neopravdanim otkazom ugovora o radu zbog privremene spriječenosti za rad zbog bolesti ili povrede, obzirom da iz provedenih dokaza proizlazi da je radno mjesto trećetužitelja ukinuto iz ekonomskih i organizacionih razloga.

     

    Neosnovan je prigovor tuženog da je činjenica da tužitelji nisu prihvatili ponudu za radna mjesta od značaja prilikom ispitivanja zakonitosti postupanja prilikom zaključenja ugovora o radu sa zaposlenicima koje je zaposlio u mjesecu januaru 2023. godine, obzirom da je ponudu za zaključenje novih ugovora tužiteljima dostavio nakon izvršenog zapošljavanja radnika sa SSS, odnosno tek u mjesecu martu iste godine. Ipak, kako iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tuženi na navedeno radno mjesto zaposlio zaposlenika koji ima isti kvalifikaciju kao i radnici koje je odabrao tuženi za obavljanje poslova navedenog radnog mjesta, odnosno kako nisu dokazali da ispunjavaju uslove za obavljanje navedenih poslova, to je sud utvrđujući da je time povrijeđeno pravo tužitelja povrijedio pravo na diskrecionu odluku poslodavca prilikom odabira najboljeg kandidata za određeno radno mjesto, a što ne može uticati na zakonitost odluke tuženog o otkazu ugovora o radu tužiteljima.

     

    Osnovano tuženi prigovara da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je naveo da je tuženi trebao donijeti akt iz člana 109. i 110. Zakona o radu iz kojeg bi proizašla analiza mogućnosti zapošljavanja tužitelja na nekom drugom radnom mjestu, odnosno mogućnost prekvalifikacije i dokvalifikacije, obzirom da i sam sud navodi da tuženi nije bio u obavezi donošenja takvog akta zbog činjenice da kod istog nije formirano Vijeće zaposlenika ili Sindikat. Naime, tuženi je Odlukom o optimizaciji kadrovske strukture u cilju finansijske održivosti i ekonomskog oporavka, od 14.10.2023. godine, opravdao potrebu smanjenja broja radnika u proizvodnom pogonu u kojem su radili tužitelji, pri čemu je izbor zaposlenika koje je otpustio u domenu njegove diskrecione ocjene o tome koji od zaposlenika će na najbolji način odgovoriti zadacima koje očekuje, pa je i njegovo pravo da odluči kojim zaposlenicima će otkazati ugovor o radu, posebno ako se uzme u obzir da se radi o ugovorima o radu koji nisu trajnog karaktera i čiji istek nastupa u skorijem periodu.

     

    Kako je tuženi u cijelosti uspio sa žalbom to je valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka. Odluka o troškovima postupka donesena je na osnovu člana 386. stav 2., 387. i 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku, član 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi F BiH (Službene novine Federacije BiH, broj: 18/05) i člana 12., 13., 26., 27., 29. i 31. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (Službene novine Federacije BiH, broj: 22/04). Prilikom odlučivanja o troškovima postupka, ovaj sud je uzeo u obzir samo troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, kao i uspjeh stranaka u postupku, a u skladu sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

     

    Tuženom pripadaju troškovi prvostepenog postupka u iznosu od 720,00 KM na ime sastava odgovora na tužbu po punomoćniku, 720,00 KM na ime zastupanja po punomoćniku na pripremnom ročištu, 360,00 KM na ime zastupanja po punomoćniku na nastavku pripremnog ročišta, 720,00 KM na ime zastupanja na ročištu za glavnu raspravu, sve uvećano za PDV od 17% u iznosu od 428,40 KM. Imajući u vidu činjenicu da je tuženi u potpunosti uspio sa žalbom to mu pripadaju i troškovi sastava žalbe po punomoćniku u iznosu od 900,00 KM, uvećano za iznos PDV-a od 153,00 KM. Tako ukupni troškovi koji pripadaju tuženom iznose 4.001,40 KM. Tuženom nisu priznati troškovi sastava obrazloženog podneska od 25.09.2023. godine obzirom da isti nije bio neophodan za vođenje postupka jer se sadržaj istog mogao iznijeti i na pripremnom ročištu na zapisnik suda.

     

    Na osnovu iznesenog, ovaj sud zaključuje da je prvostepeni sud na potpuno i ispravno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega su žalbeni razlozi tuženog zbog kojih se pobija prvostepena presuda osnovani, pa je stoga žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena kao u izreci, primjenom odredbe člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (Službene novine Federacije BiH, broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

     

     

                                                                                                   PREDSJEDNICA  VIJEĆA

     

                                                                                                                Đajić Tanja